Budi autentičan/autentična! Lako je reći.
Radimo li posao koji nas ne zadovoljava? Ostajemo li u odnosu koji nas ne ispunjava? Izbjegavamo izraziti ono što stvarno mislimo i osjećamo? Ako da, to znači da baš i ne živimo u skladu sa sobom.
Često čujemo od stručnjaka kako je važno da budemo autentični, da živimo svoje istinsko ja i da je to temelj mentalnog zdravlja. Čak i u reklami za neki proizvod mudro kažu „budi autentična“.
Ali što to točno znači? Kako postići tu tako važnu autentičnost?
Biti autentičan znači da živimo u skladu sa svojim pravim ja, s onim što doista jesmo, bez straha od tuđe i vlastite osude.
Ljudi koji su autentični u kontaktu su sa svojim emocijama, iskreni su, izražavaju svoje osjećaje i misli, ne usklađuju svoje ponašanje s očekivanjima drugih. Ne boje se biti ranjivi, pokazati i svoje mane i nedostatke. Govore istinu, ne nose masku, žive prema vlastitom sustavu vrijednosti, rade ono što žele, brinu o sebi. Zvuči kao sloboda, zar ne?
Kad to ovako kažemo zvuči lijepo, lako, oslobađajuće. Samo budi ono što jesi. Ali je li lako? Nije nimalo.
Jedan od naših temeljnih strahova je strah od odbacivanja. Imamo ga od najranijeg djetinjstva. Sveprisutan je i ljudski. Da bismo preduhitrili odbacivanje odašiljemo sliku o sebi za koju vjerujemo da će biti prihvaćena, igramo uloge, nosimo maske. I tako odustajemo od svoje osobnosti. Uvjetovani smo ulogama koje nam nameće društvo i društveni odnosi, prilagođavamo se da bismo se svidjeli drugima i da bismo bili prihvaćeni. Bojimo se kritike drugih i samokritike, osude, uspoređujemo se s drugima, bojimo se neuspjeha. Uvjereni smo da ako budemo takvi kakvi jesmo, nećemo ispuniti očekivanja okoline i nećemo uspjeti. Sve je to put ka neslobodi.
Važno je napomenuti da autentičnost ne znači da nikada ne pristajemo na kompromise i da ignoriramo potrebe drugih.
Strah od toga da živimo autentično, da budemo onakvi kakvi doista jesmo ima korijene u najranijim iskustvima, odgoju, obiteljskim odnosima. Naš najvažniji zadatak je upoznati sebe. Osvještavanje i otkrivanje istinskog ja moguće je samo u atmosferi sigurnosti, povjerenja, potpunog prihvaćanja. To jamči psihoterapija. Javite se. Poznavanje sebe je prvi korak prema autentičnosti.
Zimska „depra"
Blue Monday
KAKO SI POMOĆI?
Fizička aktivnost - Vježbanje je jedna od aktivnosti koje sigurno pomažu. Čak i kraća šetnja učinit će da se osjećate bolje.
Boravak na otvorenom - U siječnju nema puno sunca ali svaki boravak na otvorenom tijekom dana učinit će da se osjećate bolje.
Pazite što jedete - Zdrava, uravnotežena prehrana bogata povrćem i voćem sigurno će podići energiju.
Prihvatite svoje osjećaje - Nemojte potiskivati ili negirati osjećaje koje smatrate neugodnima, poput tuge ili usamljenosti. Važno je prihvatiti i proživjeti sve svoje osjećaje. To je siguran put ka boljem raspoloženju i unutarnjem miru.
Njegujte odnose - Nastojte provoditi više vremena s osobama koje volite. I kratko druženje s prijateljima ili rodbinom umanjit će osjećaj usamljenosti, bezvoljnosti, potištenosti, svega onoga što donosi sezonska depresija. I manje skrolanja i društvenih mreža. Ondje svi nastoje pokazati da je njihov život savršen. A nije, ali nam svejedno može pojačati osjećaj nezadovoljstva.
Brinite o sebi - Ovo je vrijeme da se zaustavite i razmislite o sebi i svojim prioritetima, učinite za sebe nešto što vas doista veseli. Ugađanje sebi snažno utječe na naše raspoloženje i opće stanje.
Budite ovdje i sada - Živite u sadašnjosti, u trenutku u kojem jeste, sa svim onim što on donosi. Samo ovaj trenutak doista postoji. A ako unatoč svemu imate osjećaj da se teško nosite sa svojim siječanjskim raspoloženjima, razgovor sa stručnjakom sigurno će pomoći. .
Emocije i što, pobogu, s njima
Koliko se često, u užurbanom ritmu zahtjevne svakodnevice, zaustavimo i zapitamo: što osjećam, koje emocije prepoznajem, koje su moje potrebe? Mnogi od nas ne baš često. A kontakt s emocijama temelj je mentalnog zdravlja, njihovo razumijevanje i prihvaćanje preduvjet za dobar život, pronalaženje unutarnjeg mira i ravnoteže.
Emocije su pokretačka snaga. Potaknute unutarnjim ili vanjskim podražajima. one su temeljni mehanizam za prilagodbu i preživljavanje, pripremaju tijelo da reagira na događaje i pojave, utječu na naše postupke i društvene interakcije. Kroz emocije na odgovarajući način komuniciramo s okolinom ali i sa samima sobom. One nisu problem nego poruka, govore nam što nam je važno, pomažu nam postaviti granice, otkriti koje su naše istinske potrebe. Tako je npr. strah poruka da trebamo biti oprezni. Ljutnja nam često poručuje da nam je netko povrijedio granice ili nas je spriječio u ispunjavanju naših potreba.
Emocije mogu biti primarne ili osnovne i složene. Stručnjaci su identificirali šest primarnih emocija: ljutnja, strah, tuga, radost, gađenje, iznenađenje. Složene emocije rezultat su interakcije nekih primarnih emocija i subjektivnog, osobnog iskustva. To su npr. sram, ljubomora, zahvalnost, kajanje, ponos.
No što s njima?
Uglavnom nas nisu učili kako ih prepoznati, imenovati i kako reagirati kada osjetimo npr. ljutnju, bijes, tugu, radost …
Emocionalna svjesnost je sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i prihvaćanja vlastitih emocija bez osuđivanja. Važno je znati i prihvatiti da su emocije dio našeg iskustva i da je normalno osjećati ih.
Neke emocije nam nisu ugodne, ne bismo se baš susretali s njima. Najradije bismo ih spremili u ladicu, pravili se da ne postoje. Ignoriramo ih, potiskujemo. Ponekad imamo podsvjesni strah od nekih emocija, poput tuge. Nerijetko ne uspijevamo prepoznati što osjećamo, ne znamo kako ostati s tom emocijom i kako je izraziti a da ne povrijedimo ni sebe ni druge. Važno je zastati i zapitati se: što se u ovome trenutku događa u meni. Gdje u tijelu osjećam ovu emociju? Što mi ona poručuje? Što mi je u ovome trenutku potrebno? Važan je svjesni kontakt s emocijom.
Kad emociju primijetimo, dopustimo joj da postoji, prihvatimo je, budemo s njom jer ona je dio nas, često mijenja svoj intenzitet. Za razliku od potiskivanja, direktno prihvaćanje svake emocije koja se pojavi ne ostavlja posljedice poput napetosti, nemira ili psihosomatskih simptoma.
Upravljanje emocijama jednako je važno. To znači naučiti regulirati ih kako nas ne bi preplavile. To uključuje razvoj vještina samokontrole, emocionalne otpornosti i sposobnosti prilagodbe životnim izazovima.
Cilj nije kontrolirati emocije već uspostaviti prirodni tijek prepoznavanja i izražavanja, vraćajući ih u “ovdje i sada” iskustva. To iz niza razloga nije uvijek lako. Tada treba potražiti pomoć terapeuta.
U terapiji radimo na prepoznavanju i prihvaćanju emocija. Terapija pomaže u izražavanju emocija na prikladne i učinkovite načine te u integraciji potisnutih emocija. Često blokiramo ili potiskujemo emocije, u terapiji težimo deblokirati te procese, omogućujući klijentu da obnovi spontanost u povezivanju sa svojim potrebama i sa svojom okolinom. Kroz terapiju učimo jasno komunicirati svoje emocije, s empatijom i asertivnošću.
Reći NE
Zašto je dobro reći NE
Kako reći NE
Postići ravnotežu između da i ne, želje da pomognemo drugima i sačuvamo vlastiti integritet, nije lak zadatak. Reći ne znači dopustiti sebi da budemo istinski svoji, pa i kad to znači ići protiv očekivanja drugih. To je temelj psihičkog zdravlja i brige o sebi.
Od Dnevnika do Geštalta - moj put
Prije nekog vremena napravila sam veliki zaokret u životu. Jednom odlukom, sve se promijenilo. Izronio je neki novi, drugi moj identitet. Dugo sam ga nosila u sebi, čučao je i čekao da ispliva kad dođe taj trenutak.
Iza mene je duga i bogata karijera televizijske novinarke, reporterke, urednice i voditeljice. Godine sam provela snimajući reportaže po terenu, uređujući emisije, savršeno našminkana pod svjetlima reflektora vodila Dnevnik, Euromagazin, Paravan i brojne druge emisije. Ponosna sam na sve što sam učinila, s puno radosti sjećam se tih vremena.
Znam da ljudi misle da je naš život iza kamere ili u televizijskom studiju savršen. Sjećam se kada sam nakon operacije na štakama došla u frizerski salon na prvu postoperativnu frizuru. Čovjek do mene me pogledao i rekao: „Pa vi vodite Dnevnik! Zašto imate štake?“ Objasnila sam mu da sam bila na operaciji a on će na to: „Ja sam mislio da vi na televiziji nemate nikakvih problema, da je vaš život savršen“. Ali nije tako. I to je samo posao, koji kao i svaki drugi nosi uspone i padove, lijepe i zahtjevne trenutke.
U jednom trenu osjetila sam unutarnji nemir. Potrebu da učinim još nešto, nastavim se obrazovati, učiti. Prepoznala sam u sebi i potrebu za osobnim rastom i razvojem, buđenjem, osvještavanjem, boljim razumijevanjem sebe.
Edukacija iz Geštalt psihoterapije dala mi je sve što sam trebala, osobni rast, proširenje vidika, upijala sam nova znanja, stjecala nova iskustva. I onda sam odlučila u potpunosti se posvetiti radu s klijentima.
Iako ova moja dva identiteta naoko nemaju ništa zajedničko, osjećam da je način na koji me televizijski posao oblikovao znatno utjecao na to kakva sam danas osoba i kako radim terapeutski posao. Tijekom godina upoznala sam mnogo ljudi, kao da sam živjela deset života. Od onih iz samog vrha politike do umirovljenice na otoku, ribara u Italiji, poljoprivrednika iz Poljske… Svaki razgovor, svaki snimljeni kadar oštrio je moj senzibilitet za ljude, jačao empatiju, potrebu da ih razumijem, osjetim, proživim s njima njihove probleme i propitkivanja. I zahvalna sam na tome. Upoznala sam do u tančine društvene i političke procese koji utječu na svih nas. I zato mogu bolje razumjeti svoje klijente i njihove probleme, situacije u kojima se nalaze, jer mi nismo izolirani otoci, dio smo društva, okoline, ona nas oblikuje, uvjetuje, obilježava.
Kad donosimo velike životne odluke suočavamo se s mnogim pitanjima: tko sam ja, koliko vjerujem u sebe i životni proces, imam li snage napustiti sigurnost poznatog. A onda shvatimo da je jedino mudro pratiti onaj tihi ali uporni unutarnji glas, put srca. On zna bolje i mudriji je od svih analiza, beskrajnih promišljanja. Danas osjećam da je moja privilegija moći se povezati sa svojim klijentima, biti dio njihovog putovanja, otkrivanja, radovati se svakom njihovom napretku.
Ovo je moj put. Koji je tvoj? Možemo istraživati zajedno.
Unutarnji kritičar
Često tijekom razgovora s klijentima dođemo, prije ili kasnije, do jedne važne teme: kako se odnosimo prema sebi i svojim sposobnostima i vrijednostima? Kako izgleda naš unutarnji dijalog? Jesmo li prema sebi ljubazni, popustljivi, nježni ili smo negativni, stalno se kritiziramo. Što nam govori onaj uporni, dosadni glas u našoj glavi koji nas stalno prati ? Ništa što napravimo nije mu dovoljno dobro, nismo dobri takvi kakvi jesmo, uvjerava nas da nećemo uspjeti u onome što smo naumili, nismo na razini zadatka. Izaziva strah, blokira nas. Taj glas zovemo unutarnji kritičar.
Unutarnji kritičar, ako nije strog, može nam pomoći da razumno i objektivno procijenimo svoje sposobnosti i resurse.
Međutim, što kad unutarnjem kritičaru ništa nije dovoljno dobro, stalno nas osuđuje i prosuđuje, strogo procjenjuje naše ponašanje, stalno brine hoćemo li pogriješiti, zbog i najmanjeg neuspjeha dovodi u pitanje našu osobnu vrijednost. Zbog njega se vidimo negativno, osjećamo se beskorisno i promašeno. Stalna autokritika može izazvati ozbiljnu anksioznost i depresivna stanja.
Što učiniti?
Važno je osvijestiti takve misli, primijetiti njihovu prisutnost, uvidjeti koje su to vanjske okolnosti u kojima se najčešće javljaju. I mi trebamo biti kritični prema našem unutarnjem kritičaru, propitivati realističnost negativnih misli, ne uzimati ih zdravo za gotovo, kao neupitnu istinu, fokusirati se na ovdje i sada.
Važno je razvijati pozitivan odnos prema sebi, odnositi se s razumijevanjem, prihvaćanjem, nježnošću. Onako kako možemo biti neosuđujući, empatični i puni razumijevanja prema drugima, njihovim slabostima i ranjivostima, takvi trebamo biti i prema sebi. Odgovorni smo prema sebi, a to znači da i prema sebi trebamo biti ljubazni, brižni, suosjećajni, humani. Prihvaćati sebe kao biće vrijedno ljubavi i prihvaćanja unatoč neuspjesima, greškama. Jer ne postoji savršeno ljudsko biće. Ne možemo to očekivati ni od sebe.
Geštalt se bazira na svjesnosti. Sposobnosti promatranja i prihvaćanja svih osjećaja, stanja i događanja, ugodnih i neugodnih, bez bježanja od njih i potiskivanja. Važno je da smo svjesni i vlastite samokritike i unutarnjeg kritičara. No važno je osvijestiti i razumjeti kako se i zašto uopće pojavio taj neugodni glas u našoj glavi. Zašto mu toliko vjerujemo i uzimamo ga zdravo za gotovo? Naučiti biti empatični i nježni prema sebi. U tome pomaže psihoterapija.
Doba anksioznosti
Istraživanja pokazuju da smo anksiozno društvo, anksioznost je u stalnom porastu i smatra se jednim od vodećih javnozdravstvenih problema. No neki kažu da je to samo zato što se danas više dijagnosticira i ljudi otvorenije govore o svojim problemima. Smatraju da je to razlog što je statistički puno više anksioznosti u bogatijim zemljama. Jer u siromašnijima većina poremećaja ostaje nedijagnosticirana. Možda ima nešto istine i u tome, ali gledajući oko sebe, razgovarajući s ljudima i sa svojim klijentima, rekla bih da doista sve više ljudi pati od anksioznosti. Što je to u nama i u društvu u kojem živimo što uzrokuje anksioznost i zašto je u porastu?
Meni su, naravno, najbliža i najprihvatljivija objašnjenja koja nudi geštalt pristup. A on kaže da anksioznost nastaje kad postoji jaz između sada i onoga što zamišljamo da će se dogoditi. Ako ne živimo u sadašnjem trenutku nego u budućnosti, previše analiziramo, izbjegavamo osjećaje, nismo u kontaktu sa sobom i onim što nas okružuje, zamišljamo negativne scenarije, bojimo se imaginarnih loših ishoda – postajemo anksiozni. Ako ne živimo u skladu sa sobom nego pokušavamo biti ono što bismo trebali biti, trasiramo siguran put prema anksioznosti. Budući da geštalt težište stavlja na odnose, anksioznost vidi kao znak da postoji problem u načinu na koji se formira iskustvo između osobe i svijeta. Naravno da su uzroci kompleksni, anskioznost ima korijene i u iskustvima u ranijem životnom dobu, obiteljskim modelima, temperamentu i mnogim drugim čimbenicima, no sada bih govorila o tome koliko društvo i suvremeni način života utječu na porast anksioznosti
Jesu li mladi najanksioznija društvena grupa ili samo otvorenije govore o svojim problemima? Teško je reći, ali moderan način života sigurno pogoduje porastu anksioznosti kod mladih ljudi. Velika očekivanja kojima su izloženi, od uspjeha u školi (moraš imati sve petice ako misliš nešto postići u životu) do neizvjesnosti na tržištu rada. Suočeni s konkurentnim, kompetitivnim svijetom, od njih se traži stalno učenje, napredovanje, multitasking, stalna borba kako bi bili bolji i uspješniji od drugih. Dokazano je također da je anksioznost povezana i s raširenom upotrebom tehnologije. Konstantna izloženost idealiziranim sadržajima, onima gdje se svi prikazuju savršenima i naoko žive savršene živote, samo pojačavaju osjećaj neadekvatnosti i izolacije, što je zajamčena podloga za pojavu anksioznosti.
Život u gradovima također pridonosi rastućoj anksioznosti. Ubrzani ritam života, okolišno zagađenje, buka, nezdrava prehrana, smanjena tjelesna aktivnost, osjećaj nesigurnosti, visoki troškovi života, utrka za društvenim statusom…
Živimo u individualističkom društvu gdje je znatno smanjena podrška zajednice. Iako takvo društvo ima prednosti jer ostavlja prostora za osobni rast, nedostatak kolektivne podrške u kombinaciji s pretjeranim očekivanjima i visokim ciljevima, može pojačati osjećaj izolacije, neadekvatnosti i stresa.
Informacije su nam dostupnije nego ikada. I pri tome ne znamo koje su istinite a koje „fake“, kojem izvoru možemo vjerovati. Svakodnevno nam prijete: uskoro će Treći svjetski rat, Amerika će napasti Iran, klimatske promjene su kraj civilizacije, prijeti nam nuklearna katastrofa. I tako unedogled. Dodajmo tome da teško podnošljivom osjećaju sveopće nesigurnosti pridonosi i činjenica da najmoćniji ljudi svijeta, oni koji kreiraju najvažnije politike, imaju ozbiljne psihičke poremećaje. Pa ti ne budi anksiozan!
I što s tim?
Njegujte svoje odnose. Družite se, dijelite svoje brige i strahove s onima koji su vam bliski i razumiju vas. Budite svjesni svih svojih emocija, ne gurajte ih pod tepih. Ne anestezirajte se alkoholom, drogama, binganjem i sličnim. Razgovarajte s terapeutom.
A društvo, svijet oko nas? Iako ga kao individue teško možemo mijenjati, možemo poraditi na svom odnosu prema okolini. Ako razumijemo kako ona na nas utječe, možemo promijeniti naš način funkcioniranja, uzeti ono što nam je hranjivo i u skladu s našim potrebama i odbaciti ono što nas ugrožava i uzrokuje anksioznost. I da, život nam daje i mnogo dobroga i pozitivnoga. I na tome trebamo biti zahvalni. Ako se samo na kratko, svakoga dana sjetimo onoga što je pozitivno i dobro u našem životu, i zahvalimo na tome, učinili smo nešto kako bismo smanjili anksioznost.
Anksioznost neće nestati, svatko od nas se ponekad osjeća anksiozno. Ali važno je potražiti pomoć kada je toliko ojačala da utječe na kvalitetu našeg života.